DOBAR DAN, R.

Silvija Tomova

web

„Dobri tekstovi počinju slučajno.“
R.

R. ima 23 godine, mršav je, blijed, nježnoga izdužena lica, šarenih očiju i meke kose. Ruke mu neprestano drhte, prsti su mu tanki i prozračni poput cigareta. Dlanovi su mu izborani, a usnice ispucane.

R. voli muškarce. Mlade muškarce njegove dobi, kratke kose pod kojom se nazire bijela koža na lubanji, zacrvenjenih ušiju, u kratkim majicama i gipkih leđa. Navečer R. obilazi barove u Amsterdamu i traži ih. Mladiće koje će skidati poluotvorenih kapaka, nasred bara okupana dimom, gdje smrdi na znojna tijela, mokre dlanove i oznojene cipele. Gdje iz košulja isparava nevidljivi dim od želja, nevidljive ruke koje diraju druga tijela. R. sjeda na visoki stolac i polagano se ogleda. Naručuje margaritu. Onaj koktel iz njegova omiljenog filma, onog filma s transvestitom koji se uvija kao zmija oko mikrofona u jednom baru, baš poput ovoga. Transvestit-mulat, žena-dečko koja noću prelazi u zrcalo dok ne postane sipa i ne iščezne na kraju hodnika. Hodnika, dugog, uskog, u purpuru, poput R.-ovih misli.

Navečer, kad stane pod tuš, R. gleda u kanal između svojih stopala i u vodi traži svoje misli, njihovu boju, pokušava vrhom nosa uloviti njihove mirise. Želi da zajedno s mlazovima u kanalizaciju poteče i njegova koža, mišići, penis koji je savijen ispod toliko mnogo strahova.

Čaša je oznojena od R.-ova dlana, maslina na njezinom dnu je zelena, kao mrlje u očima onog mladića od prošle večeri. Kao dah tisuća mladića koje R. sanja i desetaka koje skrivećki promatra u toaletima barova.

Noću, kad se vrati kući, R. pritišće suzno lice na jastuk, pod dekom, daleko od svih koji mu se mogu smijati. Tu u njegovoj sobi, u njegovu vlastitom krevetu, pod bockavom dekom ne čuju se glasovi onih šepavih, mršavih, pjegavih predatora iz džungle. Hijene. Ne čuje se ni siktanje vjetra, hladnoća pješčanih, pustinjskih očiju nepoznatih.

R. može prebrojati rebra po svojoj koži. Može staviti naušnicu na bradavice. Srebrnu naušnicu koju će jednog dana neki mladić oblizivati i lagano grickati, vrhom usana i sredinom sjekutića. Između R.-ovih očiju jedva se nazire tanka bora. Od zagledavanja. U lica, dlanove, bedra stotina mladića koji nespretno klate tijela oko djevojaka koje plešu poluotvorenih očiju.

R. ne želi pričati ni s kim. Čak i da je imao prijatelja, računao bi na intuiciju. Na dodir, na tišinu između njihovih dlanova, na disanje koje se stapa. A ne na riječi koje se skupljaju poput pjene od čijega se slanog okusa možeš zagrcnuti, poput morskog kamena u čijim se porama lako možeš udaviti.

Glazba u baru ga opija, bljesak u čaši ga hipnotizira. Mladić za barom nije R.-ov tip. R. ne voli macho tipove, ne sviđaju mu se preveliki mišići i odmjereni osmjesi. Ne sviđaju mu se muškarci koji imaju tečne kretnje samo za publiku, a inače su razdražljivi, nezadovoljni.

Privlače ga visoka tijela, na kojima koža prati svaku izbočinu kostiju, gdje su koljena i laktovi oštri, šiljasti. I hladne usne, tamne boje, iza kojih vlaga zasija u nijansi ljubičastog, a ugriz zubima pušta struju kroz njegovu kralježnicu. Kao onaj Kanađanin kojega je R. namamio za sobom, koji se zalijetao po zavojitim stubama u zgradi na čijem se zadnjem katu protegnula hladna, od samoće ukočena R.-ova soba.

Kanađanin je imao čudno ime koje R. nije zapamtio. Ali je zato, silno stiskajući kapke, svako njegovo milovanje zamišljao udvostručeno i umnoženo za tri, svaki njegov pritisak kao gumenu cijev koja se migolji u njegovim rukama, steže se, a poslije trepti od nadolazeće vode, od stihije koju R. želi ispiti, potonuti u njemu, dok mu bjeloočnice ne potamne, dok prima toplinu drugog tijela i želi da tuđe srce stane...

I tada, kad mu je Kanađanin okrenuo leđa, R. je zaplakao. Tiho, tresući ramena, i dugo. Zamišljao je kako se neki drugi R. izdiže iznad tijela koje je kraj njega spavalo, budi ga i viče mu u lice:

- Zar to želiš od mene, zar to želiš od mene, zar to želiš od mene, zar to želiš od mene, zar me takvog želiš?

Kasnije je Kanađanin ispario, baš kao što se zvijezde na prozorskom staklu tope, kao posljednji ton melodije koja se nikad neće ponoviti. Jedan rastegnut u vremenu, beskrajan i bolan déja-vu.

R. diže desnu ruku i daje znak barmenu. Boce na polici kao da se vrte, prosijava metalni odbljesak šejkera, led se izljeva u čašu kao hladetina, na njemu se kotrlja maslina, a poslije nadolazi prozračna opijajuća alkoholna tekućina. Piće koje će pobrkati R.-ov mozak, zamagliti mu pogled, učinit će ga smjelijim, neobuzdanim, burnim, strastvenim, snažnim... Ramena će mu se ispraviti u stranu i nagore, adamova jabučica će mu iskočiti, glas će mu postati lagano hrapav.

R. promatra svoj profil u ogledalu WC-a dok pere ruke. Zamišlja svoje tijelo, ovijeno bijelom tkaninom, vidi sebe kao Rimljanina, kao skulpturu koja je došla iz prošlosti, jedan kamen koji vrijeme nije dotaklo, koji izaziva zavist u muškaraca i nepovjerenje u žena.

Za trenutak R. će se vratiti svom piću. Namignut će neukusnom barmenu. Uzet će ga. Gledat će mu stražnjicu dok se penju onim zavojitim stubama, pomoći će mu da skine sako, stavit će ruku na njegovo rame, skrit će dah u njegovim očima...

A poslije, kad prođe mokra noć i tama iza stakala ispuca, zagledan u svoju umornu sjenku na rebrima parketa, R. će si reći da svijet cijeli, s hijenama, siktanjem, vjetrom, dečkima, metalnim okusom margarite, hladnom kožom drugih, cijeli svijet, sve, tek sad počinje...

Dobar dan, R.

© Silvija Tomova
© Martina Šestić, prijevod
=============================
© E-magazine LiterNet, 19.07.2008, № 7 (104)